Treptaji, uzdasi, izdasi, suze, podrhtavanje srca... pa osmesi, zagrljalji, reči izvini-oprosti-neće se ponoviti... poljupci,obećanja, još jedno izvini... i neizbežno volim te. I posle svake svadje - sve je sladje...

A mislim da sada imam formulu. Razbiti monotoniju jednom veštačkom frkom, blagim udaranjem čežnje, ignorisanjem nežnih reči... pa pomirenje. Samo je bitno pre upotrebe ne mućkati, da se strasti ne bi pomešale. Koristiti samo jednom u tri meseca da se kojim slučajem ne pretvori u svakodnevnicu jer to iziskuje da reakcije budu blaže i blaže i na kraju da ih nema.

Oooo kako nekad lupam:) Nema tu formule... ljubav je to... Neko mi skoro reče: "ljubav je kao kad se upiškiš, svi primete, a samo ti osetiš toplinu":))) Sad neću reći pa jeste tako, zato što jesam u ljubavi, ali nisam se nikad upiškila:P Ili ajde ovako, nisam nikad to svesno učinila...

U svakom slučaju, neko se bori za moje misli. I ja to osećam. Taj neko jeste u mom srcu ali je uspeo da se izvuče iz onih čarobnih osmeha izazvanim odvijanjem filma u glavi uz neku pesmu ili prolaskom pored nekog mesta, našeg mesta gde smo se... I nije bitno ništa drugo. Bitno je da se On vrati tamo gde je bio, prijavi svoj boravak ponovo, a posle odredjenog vremena dobije i stalno prebivalište u mojim mislima... Primila sam zahtev i predmet uzela u razmatranje...

A samo da se potrudi, tako mu malo treba da nije svestan... da priredi one sitne radosti kojoj ženi prijaju, da ne moraju svaki put da budu iznudjene... eto... toliko. Šta drugo može ženi da nedostaje?