Ma to je to... osećam se kao malo dete i još više su mi potrebna ona mala možda čak i lažna obećanja. Ne, to nije zato što sam izgubila samopouzdanje, to je zato što želim da te obavežem. Nešto za šta ću sutra da se uhvatim, nešto što će mi biti potvrda onda kada te ne bude bilo, da sam verovala u nešto stvarno, da sam živela uz nećiji dah na vratu, budna sanjala i zadovoljno plakala.
Sve je nestalo. I ne želim da se sećam,osećam tugu. Ali tebe želim, pa makar kao uspomenu. Jasnu, dirljivu, postojanu... obećaj mi samo jednom da ćeš iz potaje ostavljati tragove za sobom. Krišom, da niko ne zna, da niko ne oseti, pratiću ih...

Obečavam ti.

Ti si jedini dokaz da postojim.