Ponekad mi nedostaje osećaj da negde pripadam. Ježim se na reč detinjstvo i volela bih da mogu ponovo da ga preživim pa makar bez izmena, samo da bih zapamtila i ono malo lepih stvari. Dosadila su mi maštanja o idealnoj porodici na okupu. I koliko god da se trudim da sastavim nešto što se davno rasturilo svesna sam činjenice da ne može biti lako režirati, ako glumci nisu prigodni. Drugima možeš uzeti, ali nikako ne možeš dati.

I dalje živim i radujem se svakom jutru iako osećaj usamljenosti ne prestaje. Koliko snage treba i idealnih prlika da bi se svaki smisao u životu ostvario. Volim svoj posao, njega sam gospodarica. Volim osobu sa kojom delim najnežnije momente i uživam u njegovom postojanju. Volim svoje prijatelje koji umeju da budu tu kada treba i nestanu onda kada su suvišni. I sve je prosto na mestu, ali uvek fali deo koji me tera da se zapitam zašto ja nisam kriva pa da tugu koju osećam, osećam sa razlogom. 

Koračam sebičnim koracima pokušavajući da ugušim svaku želju da samo jednom doživim nasmejana lica mojih najbližih oko mene u isto vreme... i ko im je dao za pravo da me upoznaju sa životom, a onda nestanu kada mi je bio potreban osećaj da negde pripadam...