Poželela sam da zaboravim na sve tužne uspomene.
Počela sam hronološki da ih ređam u svojoj glavi, pa sam naišla na pitanje koliko još stvari ima koje sam zaboravila a nanele su mi tužan osećaj u duši.
Šta ja to radim?
Pokušavam da se setim svega što sam već zaboravila... da bih opet zaboravila.

Poželela sam da uveden nove stvari u mom životu, kako se to popularno kaže da okrenem novi list. Počela sam od fizičkog izlgeda, pa preko odnosa sa familijom i na kraju dođoše na red moji prijatelji.
A šta radim?
Doterujem nešto što već postoji, da bih od njega napravila novo... da bi sebe ubedila kako počinjem sve ispočetka.

Poželela sam da odrastem. Da budem ozbiljna u svemu, da radim samo po pravilima, da uživam u svom uspehu i prosipam mudrost koju sam stekla.
Koliko god želela tako nešto, uvek se vraćam trenucima i prepoznajem svoju detinjastu crtu koja se bori da ne bude zakopana u reku ozbiljnosti. Uvek je lep osećaj kada se prepustim tome. Uživam u svakom trenutku i osećam maštu koja se sve više razvija i stvara mi samo lepe i nove stvari za kojima žudim dok glumim odraslu osobu.
Ne želim da odrastem...